Jednom sam stigla do tog ostrva zvanog Ljubav.
Ali....zamalo....
Put je bio dugačak i
prilično truckav.
Izmorih se presavši ga i
taman kada sam htela da se iskrcam iz barčice na obalu, gledajući kroz
meku,providno-bistru vodu u beli pesak.. ugledah malenu ribicu kako vrludavo ne
žureći baš mnogo preplivava samo njoj znane puteve....
Po značaju i dužini.
Vijugajući, išla je pravo
pa čas malo levo ,onda opet pravo ,pa desno ..uhh odjednom nazad ..zasto?
Ne znam. ali kao da se i
ona zapita te ponovo okrenu i pravac napred..pravo pod senku koju je pravilo
moje ispruženo boso stopalo…
U jednoj mračnoj ulici u Londonu živela je jedna porodica- majka, otac i njihova deca Wendy, Michael i John. Braća su obožavala da im sestra pre spavanja priča čudesne priče o Petru Panu. Znamo da je Petar Pan mali dečak koji je odlučio da nikad ne odraste. On živi daleko, daleko u Nedođiji, zemlji punoj iznenađenja. Jedne večeri Wendy je ponovo pričala priču o Petru Panu, dečaci su se oduševljavali njegovim pustolovinama. Ali to veče bilo je posebno jer je stigao Petar Pan, kojeg je pratila vila Zvončica. Doleteli su tiho, tiho, spustili su se na otvoreni prozor i namestili…
Napiši mi bajku,rekla je…
Kao da je to lako.
Čak ni meni nije lako napisati bajku,iako sam Mali Princ.
Iako sam se sačuvao bolesti Odrastanja.
Iako poznajem Tajne.
Silna čudesa,
U porodilištu razgovaraju dva novorođenčeta:-Dečak pogleda devojčicu i ponosno joj kaže:"Dečak sam!"-"Kako znaš?"-pita devojčica,na šta joj dečak odgovori:-"Sačekajmo da sestra izađe napolje pa ću ti pokazati" -Kad je medicinska sestra otišla dečak povuče pokrivač,digne nožice u vis i reče:- "Vidi,plave čarapice" :)