Zgažene duše, srca lomljenog hiljadu puta, očiju sa milion isplakanih
suza, usana sa toliko nedorečenih reči, bez daha, bez osmeha
iskrenog, bez pogleda toplog - tražim ga... ili čekam?!
NJEGA, koji će
mi doneti radost u život,
NJEGA, koji će promeniti navike,
NJEGA,
koji će me imati u potpunosti, u celosti, koji će me dobiti podatno,
toplo, nežno, iskreno.
Čekam ga da dođe na vrata srca mog,
da zavlada celim mojim bićem,
da
me veže lancima za svoje srce,
čekam ga - tog princa iz snova, iz mašte.
Nije savršen, jer savršenstvo ne postoji; nije idealan, jer ideala nema.
Jednostavno, čekam ga, ma kakav da je,
čekam NJEGA, s kim ću podeliti
svoj život, s
voje mane, jer ih imam i ja,
čekam NJEGA, s kim ću se
savršeno uklopiti u mozaik života.
Čekam ili tražim?!
Svejedno, on mora doći, on će čuti moj glas i pojaviti se da uteši
ranjeno srce,
da zagrli skrhano telo,
da poljubi vrele usne.
Tražim
njegov lik u plavetnilu neba,
u zelenilu gora,
u prozirnim daljinama.
Tražim osmeh njegov,
oči njegove, glas...
Čekam princa da dođe i
poljupcem me probudi - ne iz sna, nego iz iščekivanja...
Δεν υπάρχουν ακόμα σχόλια.
Πρόσθεσε ένα σχόλιο για να ξεκινήσεις τη συζήτηση!