Godina
je sve više – prijatelja sve manje. Prijatelji se gube tako što ih
ukradu žene (poslednji put smo ih videli na momačkoj večeri), krade ih
posao, kradu ih godine, vreme, krade ih smrt, kradu ih neke druge,
strane zemlje, kradu ih nam njihova deca,
njihovo ime u novinama, njihovo lice na televiziji, kradu ih nam naše
reči o njima koje su čuli od trećih prijatelja. Održavamo panično neka
klimava prijateljstva, krijući sopstvenu slabost i strah da ostanemo
sami. Najveći broj naših prijateljstava su neka vrsta bednog sporazuma
sa savešću, bekstvo od samoće. Kako samo zavidim prijateljstvima starim
pedeset godina! Koliko je samo bilo potrebno ljubavi, strpljenja,
mirenja sa greškama, pristajanja na slabost; koliko lukavstva da se
godinama krade vreme od posla, od ambicija, od porodice i poslepodnevnog sna – koliko mnogo
razumevanja da se održi ta slabašna, krhka biljka prijateljstva između
dva starca što se duže od jednog ljudskog veka nalaze u “Mažestiku”, u
podne, posle svih dobrih i loših godina! Dva starca u “Mažestiku”, u
podne – dva preko noći ostarela dečaka što poznaju neke samo njima znane
prolaze kroz zabranjene kapije kojih više nema, rupe u tarabi, i
tajanstvene tunele u iščezlim vrtovima, sada posle svega i druže se
svakoga dana u podne: jedanput kafu plaća jedan, drugi put – drugi.
Zanimljivo, za kraj nekog prijateljstva uvek okrivljujemo druge, nikad
sebe. Retko ko od nas pomisli za sebe da ima možda tešku narav ili
sklonost ka novim prijateljstvima. Što se mene tiče, stari prijatelji su
mi prave dragocenosti u životu. Naravno, kao i ostali, sklapam nova
poznanstva ali više od svega čuvam prijateljstva sa onima koji me pamte
dok sam još imao tamnu kosu i bio sklon ludorijama.
Momo Kapor
Super *OK* *ROSE* *THUMBS UP*
hvala
Odlican izbor mila moja.....Moj duboki naklon *OK* :-{} *THUMBS UP* *ROSE*