Sjedim pod krošnjom staroga stabla i jake sunčeve zrake kupaju i miluju mi lice kroz lišće koje se nadvilo nad mene. Blagi povjetarac tjera kapi hladnoga znoja sa mog lica želeći da otjera tugu i brige sa mog lica. Znala sam da bol razara moje tijelo jer vedrina s mog lica uljepšavala je prirodu al tog je smješka s mog lica nestalo. Nije to tako davno bilo kada sam na ovo mjesto dolazila s njim, da u slobodi i ljepoti uživamo, da promatramo tu prirodu koja me umiruje, koja se rađa, živi i umire. On više nije dolazio i vedrina sa mog lica je nestala. I zato se priroda oko mene uzbudila, nije željela tugu i nespokoj sada kad sve buja, raste, cvijeta, sada kad u mnogim srcima bukti ljubav i sreća. U mojim očima nestalo je sjaja, postale su sive i gledale su nekuda, a ništa nisu vidjele. Tijelo mi je podrhtavalo, misli su mi nadolazile bez ikakvog sklada i cilja. Moje srce kucalo je polako i priroda oko mene je utihnula, pa čak i onaj sićušni mrav spustio je svoj teret s leđa, obrisao znoj sa čela i mirno me promatrao. Glavom mi je prolazilo samo jedno pitanje na koje nisam znala odgovor. Zašto se to njemu moralo dogoditi? Zašto je ta opaka bolest izabrala njega kao žrtvu, njega nježnog i ubogog koji je volio ljude, prirodu, život, volio je cijeli svijet i sve je poklonio za ljubav. Zašto? Tko to zna? I kada ga nije bilo na sastanak kada smo trebali provesti još jedno lijepo veče bila sam zabrinuta. Nisam nigdje čula bat njegovih koraka. U magli i kroz suze nisam imala snage otići. Čekala sam ga još dugo u noć u nadi da će doći. Tihim korakom uputila sam se kući. I nekoliko dana nisam ga vidjela i rekli su mi da bolestan leži. Neizmjerna bol proparala mi je srce. Zakucala sam na vrata i otvorila ih. Tamo u kutku polumračne sobe ležao je on. Čim me ugledao preko lica mu se prelio topao ali bolan osmijeh. Njegov tako skroman izgled upropastila je ta bezčudna bolest. Još je iz njegovih plavih djetinjih očiju zasjala posljednja iskra ljubavi. Njegovo slabašno tijelo počelo se izvijati, boriti se s nečim nevidljivim, dok napokon nije slomljeno palo na postelju. Usne su mu podrhtavale i kroz njih prohujale su posljednje riječi ¨ volim te ¨. Moje riječi više nije čuo. I njegova slabašna ručica koju je grčevito stiskao u mojoj šaci klonula je. Taj dječak koji je poklonio svoju ljubav i tijelo meni kojemu sam uzvratila više nego što je očekivao, iščeznuo je zauvijek. Nagnula sam se nad postelju, zatvorila usnule oči, poljubila njegove još uvijek meke i vlažne usne, ustala i bez riječi napustila sobu sitnim i laganim koracima jer više nisam mogla vjerovati da njega više nema tu. Pomišljala sam još uvijek da je usnuo samo u duboki san jer je mnogo puta i blago zaspao u mom naručju. Više nije postojao onaj koji mi je značio sve....Lutala sam ko sljepac. Tu moj dnevik završava jer mi pero u ruci podrhtava a dvije suze krupne i teške ostavile neizbrisiv pečat u srcu i duši...............
Kroz misli mi još uvijek odzvanjaju riječi koje je teško ali još uvijek uspije da izgovori
VOLIM TE.