Srebrni mjesec svojim sjajem boji moje sne i ove noći. Mislima te zovem da mi dolutaš u njih... Prizivam tvoje mehke usne, tvoje nježne ruke, tvoje strasne dodire... kočijom čežnje jurim alejom uspomena, tražeći sve što sjeća na tebe...nestajem u daljini, prateći samo putokaze na kojima tvoje ime piše.
Dotaknula sam tvoje usne, i postala vjetar koji samo tebi poklanja svoje posljendnje stihove.
Dotaknula sam tvoju kosu, i postala nevidljiva sjena što je ostala kraj tebe, da te zauvijek prati, da te ljubi....
Pogledala sam tvoje oči, i postala magična sirena, što će vječno plivati u dubini tvoje ljubavi...
Ah, da se svake noći mogu vinuti do nebeskih visina, tražeći tvoj lik među gustim oblacima sna, tražeći tvoju ljubav u zvjezdanoj magli žudnje...
Potok tvoje nježnosti proguta sve kapi moje strepnje...
Čeznem za samo jednim smaragnim pogledom tvojih očiju. Čeznem da opet kao nekada, pogledom opisuješ svaki dio mog tijela, da perom nježnosti sviraš po harfi moga srca, da opet kao nekada moje tijelo natopi se valovima tvojih dodira, da se opet izgubimo u beskrajnom trenutku vječnosti...
Kako živjeti osmijeh bez smijeha, ne pokazati suze, bol, slabost, čežnju... kako živjeti sreću kada je toliko boli...
Iako postojiš u svemu mom, uvijek se kao dijete obradujem kada mi se svake noći pojaviš u snu. A onda me mirisne svijeće nove zore probude, i odnesu mi sve što je lijepo, u čemu uživam, sve što volim... odnesu mi tebe...
Tako je lijepo pisati o tvojim očima.
Uvijek ću ti, ljubavi moja, pisati o ljepoti snova, o beskraju nježnosti, o drhtajima ljubavi...
Pisat ću ti uvijek nijemo i nježno, kao zaboravljeni pisac, sa sjenom pera.
Pisat ću ti uvijek strasno, i romantično, sa osmijehom i suzom, sa krikom i šutnjom...
Ostat ćeš moja tajna na komadu hartije, u zavjesi snova, u toplini srca... Ostat ćeš MOJA LJUBAV ZAUVIJEK...