VELIKOM
Prva moja srećo,
Zašto te ne srećem ovih dana,
Zašto te godinama nisam srela,
Da te pogledam svojim sarmookim očima
I kažem ti koliko te volim!
Znam da si zauzet,
Sad si gazda,
Porezi te guše, muči te konkurencija,
Imaš dve kćerke,
Pitam se jesu li lepe kao ti;
Imaš stotinu obaveza
I ne zamajavaš se sećanjima na nas.
Ko mi je kriv što sam te ostavila
Onda kad si disao za mene,
Kad sam ti bila sarmooka princeza,
Sunce tvog života,
Kad sam bila tvoj Mali,
Tvoja divna crna žena,
Kad si mi nameštao golove,
Čekao me ispred škole,
Bacao me sa ramena u vodu,
Ljubio me kao nikoga.
Ko mi je kriv što nisam znala ko sam,
A još manje ko si ti,
Kakva se vrednost krije
U tvojim lavljim grudima,
Mrklim očima, nasmejanim rukama.
Ko mi je kriv što sam tebe mučila
Jer su mene drugi odbacivali.
I kad sam te ostavljala nisi me mrzeo,
Samo si me molio da
jednog dana postanem čovek,
samo to i ništa više.
Da isteram iz sebe tog
Malog monstruma
Koji se oseća dobro
Samo kad je nesrećan
I uništava svakoga ko ga voli.
Sada je nešto drugo,
Valjda sam odrasla,
Postala sam majka
ovog vrelog proleća.
Sve je drugačije,
Ove godine se vraćaju stare vrednosti,
Pa si se i ti meni vratio.
Svake noći čujem našu pesmu,
A suze mi se same slivaju niz lice.
Žao mi je tebe, sebe, ljubavi, mladosti.
Žao mi je zgubljenog vremena
Koje se nikad više ne može vratiti.
Žao mi je što te nisam volela
Onako kako si zalsuživao.
Žao mi je što sam pokvarila našu sreću,
Što nisam s tobom proživela
Sve ono što je trebalo.
Žao mi je što nisam dala one golove
I što sam sa tvojih ramena
U vodu padala kao daska.
Žalim što te nikad nisam primila u sebe,
Što mi nisi bio prvi,
Što nikad nismo otišli na more,
Što oči mog deteta nisu tvoje,
Što ti danas ne peglam košulje
I ne pravim kolače.
Žao mi je, žao mi je, žao mi je...
Zato želim da te vidim,
Hoću da ti to sve kažem,
Samo da ti kažem, ništa više,
Neću da ti ulazim u život,
Ne boj se!
A ne srećemo se nikako,
Valjda još nije vreme,
Mada su prošle godine...
Sudbina će to već udesiti,
Ne treba da brinem.
Nije propustila da nas spoji,
Pa neće propustiti ni da nas dovede
Na istu stranu ulice,
Jednog dana...
Možda će opet biti maj,
Naš maj,
Vodiću svog sina za ruku,
A ti svoje kćerke.
Videćeš ponovo moje oči,
Ja tvoje,
Ti njegove,
Ja njihove,
Nasmešićemo se
I sve će biti rečeno...
Još nema komentara.
Ostavi komentar, započni diskusiju!